AŽURIRANJE je program osobnog razvoja osmišljen s ciljem unaprjeđenja kvalitete života pojedinca, a time i društva, s andragoškim pristupom koji podrazumijeva nadogradnju već stečenog znanja, vještina i osobnosti.

Svako se dijete rodi kao autonomna osoba, no isto tako, kao djeca, mi smo svjesni da ne možemo preživjeti bez pomoći odraslih koji nas okružuju. Strah od odbacivanja i napuštanja opravdan je egzistencijalni strah kod djeteta i zato, kao djeca, činimo sve da zadržimo roditelje ili one koji ih zamjenjuju uz sebe.

A kako to činimo?

Kao djeca, mi vrlo brzo naučimo što naši roditelji ili oni koji ih zamjenjuju odobravaju, a što zabranjuju, što ih raduje, a što rastužuje, ljuti ili čak razbješnjuje, na koje naše potrebe reagiraju, a koje ignoriraju, što smijemo izraziti, a što ne, čega se moramo bojati i sramiti, zašto moramo osjećati krivnju, na što smijemo biti ponosni, što moramo osuđivati, a što podržavati, koje emocije smijemo pokazati, a koje ne - u konačnici mi naučimo što smijemo osjećati, misliti i činiti kako bi naši roditelji bili zadovoljni nama i tako ostali uz nas i to upisujemo u temelje našeg bića na razini koja nije svjesna.

Kasnije to isto činimo u vrtiću, školi, na fakultetu, u crkvi, na radnom mjestu, u obitelji, vezama, prijateljstvu, u društvu u kojem živimo... mi malo pomalo odustajemo od svoje autonomije, usvajamo obrasce mišljenja i ponašanja koje smo preuzeli iz naše uže i šire socijalne sredine i počinjemo vjerovati da su te misli naše misli, da je jedino prihvatljivo ponašanje ono kojem su nas učili, da sve što je različito nije dobro, da je u redu biti perfekcionist, da je samokritika pokazatelj skromnosti, da je krivnja bolja od odgovornosti, da smo nesposobni ili da smo sposobniji nego što jesmo, da nas nitko ne voli/da nas svi moraju voljeti ili odlazimo u bunt i otpor prema bilo kakvoj vrsti autoriteta i pravila.

U autonomiji mi smo svjesni trenutka u kojem živimo i bliži objektivnoj stvarnosti, spontani smo što znači da smo oslobođeni od prisila zadanih odgojem i slobodni u osjećajima i najprimjerenijim reakcijama, a sposobnost da volimo i da prihvaćamo ljubav je suština intimnosti i povjerenja.

Gubitak autonomije ne utječe samo na naše mentalno već i na naše fizičko zdravlje. Osvještavanje vlastitih obrazaca mišljenja i ponašanja koje smo usvajali od najranije dobi omogućava nam početak vraćanja u vlastitu autonomiju, a time i razvoj svih svojih objektivnih potencijala. Sposobnost da osjećamo i izražavamo cijeli spektar emocija imamo svi, a emocije možemo zamisliti kao djecu: nećemo im dati volan u ruke, ali ih nećemo ni strpati u prtljažnik, idealno bi bilo da su koristan suvozač.

Komunikacija se odvija na neverbalnoj, paraverbalnoj i verbalnoj razini, možemo to nazvati i socijalna (verbalna) i psihološka (paraverbalna i neverbalna) razina komunikacije. Sve što činimo u životu zahtjeva komunikaciju sa samim sobom ili s drugima, a kako i što ćemo komunicirati ovisi o tome kako doživljavamo sebe. Postura ili držanje našeg tijela, udisaj i naš glas nisu "slučajno" takvi kakvi jesu, oni su rezultat onoga što smo pohranili i što su nas naučili da jesmo. Samopoštovanje i samopouzdanje su odraz našeg doživljaja sebe koji smo formirali upijajući reakcije naše uže i šire socijalne sredine.

Bez obzira na životno iskustvo, na znanja i vještine koje smo stekli, u nama postoje programi instalirani u najranijim razvojnim fazama koje možemo ažurirati u potrazi za autonomijom.