"Sve ja to znam, ali..."
"Ono što nepovoljna ili traumatska životna iskustva ostave kao posljedicu je nedostatak konekcije – prvo sa sobom, a onda i s drugima. Tu konekciju svatko od nas pokušava pronaći u svemu i svima što nas okružuje, pogotovo ako je ona rano izgubljena."
O konekciji uma i tijela i što prepuštanje ima s tim
"Ljudi ne vole
kišu", rekao mi je trogodišnjak, uz objašnjenje da zato i nose kišobrane.
On voli svoj
kišobran i želi ga ponijeti sa sobom van, iako je sunčano. Ne zanimaju ga
pravila zašto, kako i kada se nosi ono što voliš. I jasno mu je da ono od čega
se braniš zapravo želiš izbjeći.
Sasvim običan razgovor koji sam mogla zaboraviti u istom trenutku, jer je par sekundi poslije i on zaboravio na kišobran, budući da ga je zainteresirao tricikl i već smo okrenuli barem tri različite teme. No ostala mi je u uhu njegova rečenica i pomislila sam kako ja stvarno ne volim pokisnuti, bez obzira što mi se to redovito dešava.
Prolazilo mi je kroz glavu kako je to baš dobro primijetio. Voljeti ili uživati u nečemu poziva sva naša osjetila na otvaranje i prepuštanje, predanost mimo pravila, a jednako tako i na prisutnost u trenutku.
Ali mora u životu postojati neki dio koji ću zaštititi, pomislila sam u idućem trenutku, pa ne mogu se samo tako prepustiti na "milost i nemilost" životu ili bacati se na glavu s litice, a onda sam se nasmijala sama sebi shvaćajući da sam od boravka na kiši bez kišobrana došla do opasnosti i smrti. Ništa čudno za mene. Dobro, nastavila sam filozofirati u glavi, to što slušam kako kiša rominja po prozoru u udobnosti doma ne znači da ju ne volim, nije niti znak ljubavi uvijek biti otvoren, uronjen i potpuno nebranjen. Da, i zato redovito zaboravim pogledati prognozu, izađem bez kišobrana i psujem sve po spisku kad se nađem mokra i blatna (po mogućnosti na biciklu).
Često se nalazim u potpunim krajnostima –
ili ću se skloniti i zatvoriti ili će me nevrijeme pomesti. A možda ne mora
biti ili - ili. U svakom slučaju, obje opcije mogu nositi dozu ugode i
nelagode.
Djeca me
najčešće podsjete na ovakve male životne istine, a ja najviše volim od
jednostavnih razgovora napraviti cijelu životnu filozofiju.
U svemu ovome zanima
me kako to da sam prepuštanje i otvaranje poistovjetila s nelagodom i opasnosti?
Što branjenjem nastojim izbjeći ili nepažnjom potvrditi?
Kako mogu
svjesno birati?
U moru različitih
metoda, tehnika, psihoterapijskih pravaca, svjesna sam da je danas lakše nego
ikad pronaći pomoć i podršku i lakše no ikad izgubiti se u njima. Kad sam prvi
put krenula na svoj put istraživanja, sjećam se samo da mi je bilo teško
pronaći bilo kakvu konstruktivnu informaciju upisujući u internet tražilicu
pojam "anksioznost", a to je bilo prije samo 10 godina.
Taj moj put
izgledao je svakako – krivudavo, strmovito, zavojito, sa hrpom slijepih ulica,
a djelovao je i uzbudljivo i zamorno, zanimljivo i dosadno, frustrirajuće i nadahnjujuće…u
svakom slučaju dinamično.
Ono što je bitno, doveo me do onog što je neizbježno – tijela. Sva mudrost životnih filozofija glave lagano pada u drugi plan kad je u pitanju iskustvo pohranjeno u tijelu. Sigurna sam da vam je poznato ono "Sve ja to znam, ali…".
Specifičnost tjelesne psihoterapije je da seže duboko u zapise našeg živčanog sustava i mišića, što znači da tijelo pohranjuje sva iskustva koja su nam se kroz život dogodila, bez obzira sjećamo li ih se ili ne. Na temelju tih iskustava donosimo, najčešće, nesvjesna uvjerenja o sebi, drugima i životu.
Da se vratim malo na ono prepuštanje. Moja glava zna da uživanje, otvaranje osjetila i predaja onome što ili koga voliš zvuči divno. Ali automatska reakcija tijela, koja se manifestirala kroz nelagodu i misao mi je rekla: "Stani, tu postoji nešto oko čega trebaš biti oprezna." Postoji racionalni dio mene koji također zna za realne opasnosti i povrede od kojih je dobro zaštititi se ili postaviti granice. Međutim, tijelo će uvijek reagirati iz pohranjenog iskustva, pa je tako prepuštanje povezalo s iskustvima povrede kad se nisam branila, nego sam bila otvorena i ranjiva. "Prepuštanje donosi nelagodu i povredu. A biti povrijeđena znači patiti (po mogućnosti sama)." To su uvjerenja koja sam pospremila na temelju prošlih iskustava. Ona će me braniti (čak) i od ugodnih iskustava.
Ideja iza ovoga
je također da ja nemam dovoljno utjecaja i opcija kojima mogu odlučiti što i
kako ću kroz životne kiše, nevremena, povjetarce, sunčane dane i vrućine - što mi
treba, a što ne, koliko ću se smočiti, koliko izložiti suncu, gdje ću se
skloniti i kada, kako ću se štititi…
Ako nemam
vlastitu moć i kormilo, život će me ili preplaviti ili ću se braniti da
izbjegnem opasnost i nelagodu.
I da, tisuću puta sam se našla u situaciji kada sam samoj sebi rekla: "Ma opusti se, nema realne opasnosti." I to je sasvim sigurno istina. No, glava ne može tijelo uvjeriti u misao koju nema pohranjenu kao iskustvo. Tjelesne reakcije i osjećaji će se i dalje manifestirati, a misli koje su u skladu s njima će pobijati one druge s kojima se pokušavam tješiti, ili možda bolje rečeno, riješiti ovih neugodnih. U tim trenucima, sva događanja koja se zbivaju unutar tijela postaju osobna realnost, koja se ne mora nužno slagati s realnošću sadašnjeg trenutka.
Vjerujem da bez obzira na metodu ili tehniku kojom se koristimo, svima nama kao podrška za nova i zdrava iskustva treba ljudsko biće. Ono što nepovoljna ili traumatska životna iskustva ostave kao posljedicu je nedostatak konekcije – prvo sa sobom, a onda i s drugima. Tu konekciju svatko od nas pokušava pronaći u svemu i svima što nas okružuje, pogotovo ako je ona rano izgubljena.
Budući da na svijet dolazimo kao bića koja se moraju za nekoga vezati, ta nam potreba ostaje do kraja života. Kad smo povezani sa sobom i s drugima, one životne oluje i suše jednostavno imaju manje šanse da nas potope ili ostave žednima.
Da bismo povratili konekciju sa sobom potreban nam je odnos s drugom osobom, koja je prisutna, može nas osjetiti, zrcaliti, čuti, vidjeti i stvoriti prostor za naš povratak natrag k sebi. U tom se procesu odvija povezivanje u oba smjera.
Također, za osjećaj povezanosti sa sobom bitno je osjetiti svoju cjelovitost, dijelove kojih smo svjesni, koje prihvaćamo, ali i one dijelove sebe koje smo zaboravili ili smo ih se odrekli i s kojima uglavnom nismo u doticaju. U tim dijelovima najčešće borave naša sjećanja i iskustva od kojih bismo rado pobjegli. Ali upravo oni će nas kroz razne životne situacije i odnose žuljati i time podsjećati da su tu, da neće nikud pobjeći i da će napraviti sve da ih natrag priznamo i prisvojimo, odnosno integriramo.
Tamo gdje postoji zdrava konekcija postoji i povjerenje da što god se dogodi, pronaći ću način kako se s time nositi (imam svoju moć), nema ugroze unutarnjoj ili vanjskoj konekciji (sigurnost) i osjećam se potpuno u sebi i ispunjeno s drugima (pozitivna slika o sebi).
Ponekad ćemo te temelje i sigurnosnu "opremu" za koračanje kroz život, stvaranje i kreiranje, istraživanje i bivanje, nevolje i teškoće, prepuštanje i radost tek morati izgraditi kroz život.
I sama se često nalazim u izazovu prihvaćanja da je život stalna promjena i izmjena različitih unutarnjih i vanjskih uvjeta, u stalnom potraživanju stabilnosti, garancije i izvjesnosti u događajima oko sebe. Ako se ta stabilnost nalazi u meni, savladat ću različite uvjete u kojima se nađem.Da se vratim na iskustvo i tijelo – ako je naš sustav mogao primiti teške i bolne utiske, jednako je tako primio i one ugodne. Ako se tijelo moglo stisnuti, moći će se i raširiti, ako je štošta potisnulo, moći će vratiti ekspresiju, ako je nečeg izostalo, može se napuniti, ako je pak čega bilo previše, može se riješiti viška. Ono što je nekada imalo početnu poziciju i krenulo je poprimati iskrivljene oblike, može se preusmjeriti i oblikovati u hranjive i rastuće oblike koji podržavaju daljnji razvoj.
Možemo sebi pružiti ruku time što ćemo posegnuti za pomoći.