Žene i politika 

Zašto je važno iščačkati generacijski marljivo prenošena uvjerenja?

Priznali mi to sebi ili ne "Žene i politika" i dalje zvuči kao da će se izjava nastaviti u vidu nekog lošeg vica.

Ne baš tako davno vjerovala sam da velika razlika u omjeru političara i političarki leži u našim biološkim razlikama po kojima je muškoj prirodi hijerarhija, natjecanje i agresivnost "prirodno stanište" dok ženama lista prioriteta počiva na izgradnji odnosa podrške i izbjegavanju konflikta ako je moguć izbor. Muškarci imaju veće centre u mozgu za mišićnu aktivnost i za agresivnost, u pubertetu ih hormoni pripremaju za štićenje partnera/partnerice i teritorija kao i za hijerarhijski poredak, dok su žene sklonije izgrađivati (ženske) mreže podrške i međusobne zaštite bez potrebe za hijerarhijom. Znanost danas dokazuje da muškarci imaju veće procesore u središtu najprimitivnijeg mozga (amigdali) koje registrira strah koji potiče agresivnost, no agresivnost je kod oba spola važna za opstanak i oba spola posjeduju moždane krugove za nju, a kod žena je suptilnija i odraz je jedinstvene mreže krugova u mozgu.

Nakon jednog razgovora s prijateljicom o toj temi, shvatila sam da cijelu svoju teoriju o "biološkom opravdanju" zašto su žene u tako evidentnom broju manje zastupljene u politici temeljim na samom doživljaju odnosno uvjerenju što podrazumijeva riječ "politika".

A kako sam doživljavala politiku? Upravo onako kako je i postavljena: politika je tisućljećima stvarana po isključivo muškom principu, muškim vrijednostima i muškom svijetu za muškarce, ne zato što žene nisu bile zainteresirane ili sposobne već stoga što im je zakonima bio zabranjivan pristup javnom životu i politici, a niti zabrana obrazovanja koja se zadržala do 19. stoljeća nije baš pomogla pa ne čudi da ženama takav ustroj, koji je stvaran i održavan dok su bile bespravne, ne odgovara. Razlog svakako nije u biološkim razlikama, razlog je u prihvaćanju postojećeg konstrukta politike koji priznaje vrijednosti djelovanja samo jednog spola, odnosno roda.

Kraljica Kubaba (Kug Bau) koja se nalazi na popisu sumerskih kraljeva, prva je zabilježena kraljica u povijesti. Njena je vladavina je opisana kao doba mira i obilja, a ona kao "gostioničarka koja je učvrstila temelje Kiša". Isticanje njenog zanimanja nije slučajno niti omalovažavajuće, ono otkriva da je vladavinu preuzela neovisno o svom porijeklu, dakle ne nasljeđem, i da je bila poduzetnica koja je vodila gostionu što daje informaciju o sumerskom društvu i pravima žena na ekonomsku neovisnost i sudjelovanje u javnom životu u toj civilizaciji. Žene koje su vodile gostione bile su važne figure u sumerskoj mitologiji i svakodnevnom životu, a pivo, koje su Sumerani izumili, imalo je veliki značaj u sumerskoj kulturi. No kako su Sumerani pokoreni, i potpali pod Akadske zakone, život i prava žena tu se drastično mijenjaju i žene postaju bespravnim članicama što traje sljedećih četiri tisućljeća.

Kasnije kraljice i vladarice dolazile su na vlast krvnim srodstvom, ako bi negdje zapelo s muškim nasljednicima. Imale su muške savjetnike koji su diktirali pravila, no najčešće su udajom postajale tek figura kraljevanja čija je jedina dužnost bila rađanje prvenstveno muških potomaka, a ako bi bile dovoljno odlučne, obrazovane i snalažljive pa se uspjele izboriti za izvršnu vlast, morale su se prilagođavati već duboko ukorijenjenim muškim principima vladanja silom, strahom, ratovanjem i smaknućima kako bi sačuvale svoj položaj, život i svoje potomke odnosno nasljednika loze.

U Francuskoj revoluciji, zbog egzistencije ugrožene glađu, žene su krenule odlučno na Versailles. Nakon toga su sudjelovale i u napadu na Bastilu, no kada je 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila Deklaraciju o pravima žena tražeći jednako pravo na obrazovanje i politička prava, žene se i dalje nisu smatrale sposobne i ravnopravne, dapače, 1793. zatvoreni su ženski klubovi u kojima su sudionice revolucije i žene s demokratskim stajalištima držale govore, a vodeće su žene pogubljene kao i Olympe koja je zagovarala ravnopravno društvo i ukidanje smrtne kazne.

Da bi shvatili zašto je baš politika tako neosvojivo branjena tvrđava muške dominacije moramo se vratiti poprilično u povijest.

Oko 2350. g. započinje pad sumerske civilizacije Akadskim osvajanjima i žene (izuzev onih visokoga roda) ostaju bez ikakvih prava i mogućnosti ravnopravnosti u bilo kojem segmentu života, a zakon ostavlja tek nešto malo zaštite udovicama u pravu na nasljeđivanje, dok Asirci, ukidajući i to malo prava, uvode pravila pokrivanja velom 2000 godina prije islama i provode surove kazne nad ženama koje bi imale hrabrosti ne pridržavati se zakona koji ih doslovno svode na očevu ili muževu imovinu. Koliko su ti zakoni bili detaljni u muškoj kontroli silom i strahom nad ženama govori i uklesani zakon koji nalaže da se ciglom razbiju zubi ženi koja govori prije reda. Dakle, oduzeta im je čak i sloboda izražavanja.

Danas je, uz pomoć moderne tehnologije i napretka znanosti, dokazano da žene imaju 11% više neurona od muškaraca u centrima za govor i slušanje. Hipokampus, koji je glavno središte za oblikovanje emocija i sjećanja, također je veći u ženskom mozgu kao i moždani krugovi za jezik i zapažanje emocija kod drugih što znači da u prosjeku žene bolje izražavaju emocije i bolje pamte pojedinosti o emocionalnim događajima.

Ukinuti ženama pravo da se ravnopravno verbalno izražavaju jednako je kao da muškarcima, koji imaju dvostruko veći prostor u mozgu zadužen za spolni nagon, ukinete pravo da imaju seksualne misli.

I dok se došlo do antičke Grčke, žene su se navikle šutiti, trpiti i pokoravati kako bi ostale žive i, po mogućnosti, što manje ozlijeđene, dok su muškarci jurcali u ratove za teritorij, prevlast i hijerarhiju.

Grčke riječi tà politiká (građanska vlast koja obvezuje) i hẽ politikḗ (političko umijeće, politička vještina) izvedene su od pridjeva politikós (građanski) koji je izveden od riječi polítēs (član polisa kao političke zajednice - građanin). Pojam politika najčešće se izvodi od riječi Pólis koja je označavala antički grad-državu odnosno političku zajednicu u kojoj su žene bile isključene iz javnog života i politike sa zabranom na obrazovanje, ekonomsku neovisnost i bilo kakvu neovisnost odnosno odluku o svom životu. Nakon udaje u dobi od, najčešće, 12 g. za muškarca u dobi od, najčešće, 30 g., živjele su u dijelu kuće sa sluškinjama i robovima odijeljenom od dijela u kojem su živjeli muškarci dok su u Sparti imale skoro sva prava, obzirom da su veličane kao majke budućih vojnika (a njih i ratova nikada dosta) - osim sudjelovanja u bilo kojem vidu politike.

Kako žene, dakle, nisu smjele biti obrazovane i nisu bile ravnopravne građanke, a imale su i ograničenu slobodu kretanja, politika je ostala rezervirana samo za građane.

Po pitanju zabrane sudjelovanja žena u politici nije različito ni u Rimu počevši od Kraljevstva preko Republike do Carstva iako se u periodu Rimskog Carstva bilježi nešto malo više prava ženama.

Kakav je odnos bio do žena vidljivo je i u načinu na koji je Kleopatra - koja je šokirala Rim svojim pravom da govori kad želi i što želi, svojom slobodnom voljom i slobodnim ponašanjem – ostala zabilježena u povijesti. Ispred njenih diplomatskih sposobnosti i hrabrosti prvo se ističe kako je bila zavodnica, pa se komentira njen izgled i raspravlja je li bila lijepa ili ružna pa se Plutarh bavi opisom njenih i Cezarovih zajedničkih noći pa se da iščitati da joj je namjera bila ostati trudna kako bi Cezarion postao Cezarov nasljednik, što implicira da Cezar valjda ne zna da iz seksualnog odnosa može proizaći potomak kojeg nije dužan priznati, pa se onda bave opisom njene veze s Markom Antonijem kao jedne od "najstrastvenijih veza u povijesti", a zanemaruju se vojne, političke i financijske potrebe koje su u tom savezu bile daleko značajnije za obostrani opstanak. Je li ljubovala s Cezarom i Markom Antonijem, u to nema sumnje, no što je čudno u tome da se realizira strast samostalne i moćne žene? Čudna su samo uvjerenja da je žena sa slobodnom seksualnošću svedena na "zavodnicu" i manipulatoricu što se kroz povijest samo "copypejstalo" bez kritičkog razmišljanja ne uzevši u obzir da Egipat prije Kleopatre bilježi u svojoj povijesti moćne i uspješne kraljice kao uzor. Ističu se Hatšepsut čija je vladavina obilježena bez vojnih pohoda, ali je zato uspješna ekspedicija u Punt u trgovačke svrhe njeno najznačajnije postignuće i velika korist društvu, zatim kraljica Teje (Tyi) za čije vladavine Egipat doživljava zlatno doba svoje umjetnosti, zatim Nefertiti koja bilježi istaknutu ulogu u političkom i javnom životu pa ne čudi da se Kleopatra ne ponaša kao Rimljanke kojima je bilo određeno da fizičkim izgledom budu "ukras svojim muževima", da budu čednog ponašanja (uz neka odstupanja u periodima vladavine Rima), bave se odgojem djece i nemaju pristup politici.

Kršćanstvo ne donosi ništa novo niti bolje po pitanju ženskih prava i politike, naprotiv, čini se da se samo prepisuju već ukotvljeni dvostruki standardi i mizoginija koja svoj vrhunac doživljava s izdanjem Malleus Maleficarum, knjige koja je od objavljivanja 1486. pa do 17. stoljeća doživjela 29 izdanja, podršku pape Inocenta VIII, dok je papa Aleksandar VI podržao Henricha Kramera, koji uz Jacoba Sprengera, piše ovo (zlo)djelo sastavljeno od uvoda i tri dijela na oko 800 stranica koje ne sadrže samo najmračniju povijest crkve već i vividne detalje uputa za surova i perverzna mučenja žena koje može ponuditi jedino um malignog psihopate preobučenog ovdje u teologa dominikanca. Članovi suda koji bi osudili "vješticu" na lomaču dobivali su bonus, a njena se imovina dijelila na Crkvu i državu pa je bilo prigodno odabrati udovicu s unosnim imanjem čiji je muž poginuo ili kao hodočasnik ili u nekom ratu. Crkva je diktirala politiku, inkvizicija je bila dobar biznis, a žene laka meta u doba slijepog vjerovanja u kršćanske dogme.

Ni novi vijek ne čini velike i značajne preokrete.

Suvremeno doba, koje započinje od 1918. godine, donosi ipak neki napredak po pitanju osnovnih ljudskih i građanskih prava za žene. Društvo jedva da se oporavilo od gubitka mladića i muškaraca u I. Svjetskom ratu - gdje su se žene istaknule kao pozadinska snaga koja osigurava resurse potrebne ratovanju - kad stiže i II. Svjetski rat u kojem nedostaje radne i ratne snage i muškarci moraju pristati na uključivanje žena u one sfere društva koje su bile rezervirane za muškarce. Iako su veliku ulogu odigrale i u Francuskoj revoluciji, sudjelovale u Američkom ratu za neovisnost kao i u I. Svjetskom ratu, žene tek tijekom II. svjetskog rata napuštaju marginu društva i počinju im se priznavati fizičke i mentalne sposobnosti iako su za iste poslove plaćene manje od muških kolega što je i danas prisutno u svijetu. Prije II. Svjetskog rata žene već imaju ponegdje pravo na obrazovanje (pod određenim uvjetima), puno više prava na ekonomsku neovisnost i pravo glasa (u nekim zemljama) što im još uvijek ne dozvoljava da virnu kroz ključanicu u najčuvaniju mušku utvrdu – politiku. Prva zemlja koja je ženama dala pravo glasa bila je Novi Zeland 1893. godine. Period drugog svjetskog rata, ma koliko bolan i težak dio naše povijesti bio, prekretnica je za žene, barem u dijelu svijeta koji je zahvaćen ovim ratom, zbog promijene stava da je žena slaba, nemoćna i intelektualno inferiorna što se dokazalo u eksperimentu koji u Velikoj Britaniji pokreću injžinjerka Caroline Haslett i general Frederick Pile s prvom miješanom pukovnijom. Ovaj eksperiment pokazao je da su žene imale slabije rezultate od muškaraca kao promatrači, jednake rezultate kao prognostičari te bolje rezultate od muškaraca u korištenju optičkog tragača raspona kojim se određivala visina zrakoplova te da nisu činile gotovo nikakve greške kada su jednom usavršile neku tehniku pa ipak nisu dobivale časničke činove. U Americi se također započinje sa ženskim eksperimentalnim jedinicama. Iz tog eksperimenta ističe se podatak da se preporuča skraćeno vrijeme za obuku ženama jer su zadatke svladavale brže od muškaraca te da su zadovoljavale fizičke, intelektualne i psihološke standarde za obavljanje potrebnih zadataka, no zbog konzervativnih južnih kongresmena i javnog mišljenja s izraženim otporom prema ženama u "netradicionalnim" ulogama ukida se eksperiment i izdaje se naredba da se rezultati eksperimenta drže u tajnosti. Na području bivše Jugoslavije oko 2000 žena dobilo je časnički čin tijekom II. Svjetskog rata, dok je NDH preuzela Hitlerovu ideologiju po kojoj se žene treba "emancipirati od emancipiranosti". Njemačkim se ženama 1933. ukida pravo glasa koje su imale od 1919. g., edukacija se ograničava na održavanje kućanstva, zdravlje i higijenu, a žena ponovo postaje osoba bitna samo ako može povećati zdravu populaciju, dok su njeni interesi svedeni isključivo na "Kinder, Küche, Kirche" (djeca, kuhinja, crkva).

1955. g. Pravnik Maurice Duvenger izjavljuje: "Eliminacija žena iz, u osnovi, natjecateljskih razloga, pretvara se u argument da je politika samom svojom prirodom, bitno muška domena u koju žene treba pripustiti samo iznimno i u strogo ograničenim područjima."

Njegove riječi "samom svojom prirodom" upravo ističu obrasce mišljenja i ponašanja koje još uvijek vežemo uz riječ politika. Politika nije živo biće da ima "svoju prirodu", ona je podložna promjenama i samo o ljudima ovisi kakva će biti i hoće li nastaviti biti muška domena.

Rezolucija 356 Savjetodavne skupštine o političkom, društvenom i građanskom položaju žena u Europi iz 1967. godine prvi je dokument koji se izravno ticao žena i politike i pokazuje da je, iako načeta, muška utvrda zvana politika i dalje utvrda. U sedamdesetim godina dvadesetog stoljeća zabilježeni su prosvjedi žena koje prozivaju stranke po pitanju spomenute Rezolucije i kvota žena, a najveći uspjeh zabilježen je u Skandinavskim zemljama, iako se u Azijskim zemljama već u 60-tim godinama pojavljuju prve Premijerke. Prva žena premijerka bila je Sirimavo Bandanaraike. Zanimljivo je primjetiti i kako se cijela politička karijera Indire Gandhi u prvoj rečenici Wikipedije naziva kontroverznom dok se npr. Mao Ce Tung (Mao Zedong) u prvoj rečenici opisuje kao kineski političar, vojskovođa, revolucionarni vođa i državnik koji se smatra najvažnijom ličnošću u modernoj kineskoj povijesti i jednom od najvećih ličnosti 20. stoljeća - iako je njegovim pokušajem industrijalizacije zemlje, koji je završio najvećom gladi prouzročenom ljudskim djelovanjem u povijesti, umrlo oko 30 milijuna ljudi. Od gladi! Montirani procesi i masovna pogubljenja u njegovo vrijeme smatraju se najmračnijim poglavljem kineske komunističke partije. Taj je isti veliki revolucionarni vođa vrapcima, gledajući ih kako kljuckaju usjeve, objavio rat te ih je krenulo marljivo istrebljivati i mlado i staro da bi na kraju morali uvesti 250 000 vrabaca iz Sovjetskog saveza kako bi istrijebili skakavce koji su se namnožili zbog istrebljenja pernatih, a koji su nanijeli daleko veću štetu nego vrapci koji su tu i tamo kljucnuli rižu. Ali on je veliki vođa, a ona je kontroverzna. Nije Wikipedija, naravno, ultimativni izvor činjenica, ali je zanimljiv pokazatelj kako se opisuju žene vladarice i političarke, a kako muškarci u istoj funkciji jer, uz Kleopatru, nije ovo osamljeni primjer. 

 Vratimo se na gore spomenutu Rezoluciju 356. Zašto je najveći uspjeh zabilježen baš u Skandinavskim zemljama? Ovdje su obrasci mišljenja i ponašanja odigrali svoju ulogu. Vikinško doba (793.g -1066.g) i vikinzi u povijesti su zabilježeni kao surovi pljačkaši koji nemilosrdno ubijaju sve pred sobom, no oni su postigli velika dostignuća na polju prava, kulture, otkrića Amerike i stvaranja država-gradova i kolonijalnih vlada, bili su bogati trgovci sa širokom bazom internacionalnih kontakata. Judith Jesch, profesorica vikinških studija na Nottinghamskom sveučilištu u svojoj knjizi "Women in the Viking Age" otkriva svakodnevni život i ulogu žena u tom periodu i dokazuje njihovo prisustvo u vikinškim ekspedicijama, naseljavanju nenaseljenih područja i samostalnost u trgovačkim djelatnostima. Tekst na nadgrobnim spomenicima često pokazuje veliko poštovanje prema preminulim ženama, u staroj nordijskoj literaturi žena je opisana kao mudra i ona koja poznaje prošlost i budućnost, a posjeduje životno praktična znanja. Dok su vikinzi bili u svojim pohodima, žene koje su ostajale morale se se brinuti o kućanstvu i imanju, obavljale su sve poslove u odsustvu očeva i muževa, a morale su znati i baratati oružjem kako bi se znale obraniti. Žene vikinškog doba koje su izazivale divljenje zapravo su bile žene koje su se ponašale kao muškarci pa ovo svakako nije romantični prikaz ravnopravnosti vikinških žena, ali je ostavio traga u obrascima mišljenja i ponašanja nordijskih žena čak i nakon perioda kada prihvaćaju kršćanstvo.

U momentu u kojem se mijenjaju zakoni i žena po njim napokon stječe pravo na obrazovanje, ekonomsku neovisnost, građanska prava i pravo na odluku o svom životu, uvjerenja nisu nestala, a politika je zabetonirano formirana tako da se žene moraju prilagođavati i ponašati u skladu s muškim principima.

Što to u praksi zapravo znači?

Zamislite situaciju u kojoj je politika tisućljećima pod dominantnim utjecajem žena.

Bi li žene izabirale ratove kao rješenja i ulagale tolike resurse u proizvodnju oružja za masovna uništenja ili bi tražile rješenja na drugačiji način i ulagale u, recimo, zdravstvo, obrazovanje, proizvodnju ili kulturu? Ako bi većina vladarica bile žene okružene savjetnicama, ministricama i drugim ženama, bez nadmoćne većine muškaraca čija priroda jest sklona natjecanju hijerarhiji, teritorijalnosti i agresivnim odgovorima na stresne situacije, koliko bi ratovanja, ubijanja, mučenja i kolonijalnih osvajanja bilo zapisano u povijesti i bismo li imali klasna društva?

Da ne bude zabune, ovdje ne zastupam matrijarhat ni ginekokraciju, to su konstrukti muške vizije "vladavina žena" koji u prapovijesti i povijesti nemaju potvrdu postojanja.

Çatal Höyük, neolitičko je naselje u južnoj Anatoliji, koje bilježi organizirani život u zajednici od 7400. – 5200. pr. Kr. Ian Hodder i njegov tim od 1993. do 2018. pomno istražuju svaki segment ove iskopine. Figure koje su pronašli, a na kojima se ističe ženski lik koji sugerira plodnost, sklad s prirodom, život i smrt, mogao se tumačiti kao matrijarhat, kao muška vizija izostanka patrijarhata, no ova zajednica, koja je brojila varirajući, od 5.000 do 10.000 ljudi, obilježava jednakost spolova u svakodnevnom životu i ništa u nalazištu ne sugerira bilo kakvu hijerarhiju. Naselje je građeno kao neka vrsta košnice i ukazuje na čvrstu povezanost, međusobno pomaganje i ravnopravnost među ljudima koji su ovdje živjeli.

U politici kakvoj znamo žene slijede muške principe jer još uvijek, kao manjina nedovoljno brojna da napravi znatne promjene, nemaju izbora ukoliko žele opstati u političkom okruženju.

A iskreno, je li svijet stvarno bolji s ratovima, teritorijalnim osvajanjima, masovnim ubojstvima i diktatorima koji gube razum kad se dočepaju tako željenog, visokog hijerarhijskog položaja?

Kada se želi umanjiti kompetencija žena poteže se za argumentom da su žene emotivne i nestabilne zbog svojih hormona.

Po čijim mjerilima?

Jesu li žene nestabilne zbog hormonskih promjena tijekom svog života i u usporedbi s čim ćemo definirati "nestabilnost"?

Ovdje se opet moramo vratiti na obrasce mišljenja i ponašanja, posebno one iz 19. stoljeća gdje se držalo da žena mora biti "anđeo obitelji", pokorna, čedna, blage naravi i isključivo nježnih i ugodnih emocija. Sve drugo bilo je neprihvaćeno, smatralo se bolešću, anomalijom, nepoželjnim ponašanjem i znalo rezultirati odvođenjem žena u sanatorij ili na prisilnu histerektomiju kako bi ih se "izliječilo" od nepostojeće bolesti zvane "histerija" koju su još u antičkoj grčkoj izumili muškarci.

Što je nestabilnost kod žena, a što nestabilnost kod muškaraca?

Je li stabilnost kada se u Saboru zastupnici muškog spola koriste uličnim vokabularom i poslovno neprihvatljivim načinom komuniciranja ljutnje i povrijeđenosti vlastitog osjećaja veličine zbog različitog mišljenja na jednom od najvažnijih radnih mjesta u državi, infaltilno vrijeđaju i nadmeću tako da zvuče kao dječaci koji su netom proizveli drugo tuširanje hormonima pa ulaze u pubertet i ponašaju se kao ratoborni pjetlići, kada se potuku u Saboru pred kamerama koje to prenose građanima, gađaju cipelama, prijete, omalovažavaju, prekidaju u govoru bez imalo kulture i svijesti gdje se nalaze, podsmjehuju se, ne slušaju s razumijevanjem već s predrasudom, iskazuju otvoreno šovinizam, rasizam, nacionalizam, homofobiju i još su ponosni na to? Je li stabilnost kada npr. premijer pokazuje evidentan hubrisov sindrom, a njegovi se sljedbenici prave da je sve u redu?

U usporedbi sa ženskim mjesečnim ciklusom kada smo u bolovima, ali funcionalne, moguće da smo razdražljive i sklonije emotivnim reakcijama, ali smo to naučile kontrolirati, imamo mrvu manje fizičke snage u mišićima pod utjecajem progesterona, ali nismo ništa manje kompetentne samo mrvu manje verbalne nego inače, opet zbog progesterona – i dalje zvuči stabilnije od ove gore prihvaćene "stabilnosti".

Taj pojam "žene su nestabilne" nije došao od žena koje dobro razumiju svoj ciklus, došao je od muškaraca koji ne razumiju iskustveno ženski ciklus pa žene uspoređuju s muškim principom što za njih izgleda nestabilno jer se mi bez problema šaltamo iz emocije u emociju i vrlo spretno to verbaliziramo. Nažalost, kroz povijest smo toliko puta čule to da smo "nestabilne" pa smo i same počele vjerovati u to i raditi šale na svoj račun vezan uz pms ili hormonske promjene bez da se znanstveno informiramo ili smo adekvatno informirane od strane obiteljskih liječnika što sve podrazumijeva pms, pmdd, perimenopauza ili menopauza. Kad nemamo informacije skloni smo donijeti mišljenje o vlastitoj ili tuđoj nestabilnosti, a kad nemamo ni iskustvenu spoznaju ni informacije, skloni smo osuđivati.

Pravo pitanje je, dakle, u usporedbi s kojom točno "stabilnosti" su žene "nestabilne"?

Muškarci imaju dva i pol puta veći prostor zadužen za spolni nagon, koji se nalazi u hipotalamusu i dovoljno je da im u kadar upadne neki zanimljiv dio njima privlačnog tijela, vidni korteks obavi svoje i spremni su iskoristiti priliku za sex. Mi, žene, moramo nositi odjeću koja će spriječiti mogućnost da budemo optužene od strane heteroseksualnih muškaraca da smo odjevene "izazovno" i da smo time "isprovocirale" napad na svoje tijelo pa nosimo neudobne grudnjake i po najvećim vrućinama, pazimo kako ćemo sjesti ako nosimo haljinu ili suknju ili, ono najdrastičnije, zamotane smo od glave do pete da ne bi slučajno muškarac bacio pogled na nas i iskoristio argument nagona kao obranu za neprimjereno ponašanje ili čak silovanje jer, eto, nije on kriv kad ona hoda svijetom u svom tijelu. A da ne spominjemo neprimjerene i neželjene komentare ili dodire u poslovnom okruženju jer imamo lijepu kosu ili lijepo oblikovane usne ili nismo zakopčane do grla ili bilo koji razlog koji je kod nekog muškarca proizveo seksualnu želju. Je li to mjerilo stabilnog ponašanja i vladanja svojim biološkim nagonima i hormonima?

Muškarci imaju i veće centre u mozgu za mišićnu aktivnost i za agresivnost zbog toga će lako upadati u agresivnu komunikaciju pa čak i fizički obračun zbog nečega što bismo mi žene riješile verbalno, a možda čak i ignorirale. Sa ženskog stajališta nama je takvo ponašanje izuzetno nestabilno.

Je li stabilan onaj muškarac koji u prometu nalegne na trubu, izlazi iz auta ili urliče kroz otvoren prozor spreman na žestok obračun jer osoba u autu ispred njega vozi presporo ili želi mlatnuti tipa koji se usudi gledati "njegovog" partnera/partnericu na isti način na koji i on sam gleda druge ili kad se muškarci međusobno izmasakriraju zbog nekog nogometnog tima? Je li to racionalno ponašanje ili nekontrolirano i nestabilo emotivno ponašanje pod utjecajem testosterona?

No, da se ne zavaravamo, niti su svi muškarci agresivni, što ih ne čini manje muškarcima, niti su sve žene neagresivne, što ih ne čini manje ženama. Slični smo i različiti, postoji prosjek i postoje odstupanja.

"Žene su emocionalne, a muškarci racionalni"?

Hormoni utječu i na muškarce, ne samo na žene, da za svaki slučaj istaknem ono što je znanstveno mjerljivo i evidentno svakome tko imalo razumije kako naše tijelo funkcionira. Emotivni su i muškarci i žene, u jednakoj mjeri i svi posjedujemo sve emocije, samo su prenošena uvjerenja stavila zabranu na neke emocije i muškarcima i ženama.

Pitanje je i vrednuju li se ljutnja i bijes drugačije kod muškaraca i žena ili se ljutnja i bijes, kojima su muškarci skloniji, negiraju kao emocije kada se kaže da su žene emotivne, a muškarci racionalni?

Uglavnom, ako bismo išli gledati na taj način, što je onda stabilno, a što nestabilno ili što je manje opasna nestabilnost? Ili je možda objektivno zaključiti da smo u podjednakoj mjeri i stabilni i nestabilni pod utjecajem hormona i emocija, samo na različit način koji ona druga strana možda iskustveno ne razumije, ali može prihvatiti i ispoštovati do mjere kada nitko nije ugrožen i kada se poštuje zakon.

Ljudski mozak je stroj za učenje genetski strukturiran i oblikovan i evolucijom i biologijom i kulturom što znači da bi zanijekati biologiju bila borba protiv vlastite prirode pa ju je važno razumijeti no isto tako ako smo svjesni činjenice da biološko stanje mozga upravlja našim nagonima mi možemo odlučiti ne djelovati ili djelovati drugačije nego što se možda osjećamo ponukani nagonom što nas u velikoj mjeri čini različitima od životinja i odmiče evolucijski od špiljskog čovjeka.

Politika bi trebala zahtijevati ravnotežu spolova jer se duboko upliće u živote svih ljudi, a svaki spol donosi i vrijednosti i mane, ali i zdravi balans. Dok god politika počiva na muškom principu djelovanja i razmišljanja koji se smatraju dominantnim u vrijednostima, svijet će biti krojen prvenstveno za muškarce što znači da će se inzistirati na hijerarhiji, ljudi će učestalije ginuti u ratovima čiji je povod najčešće teritorij, novci će se trošiti na oružje za masovna uništenja, države će biti uređene tako da žena mora odlučivati između karijere i majčinstva, a djeca će usvajati zastarjela uvjerenja koja koče napredak civiliziranog društva koje bi moglo počivati na razumijevanju i poštovanju različitosti.

Dok god je politički i poslovni svijet kreiran po isključivo muškom principu kojem se žene prilagođavaju, profit, teritorijalnost i hijerarhija će biti iznad mentalnog i fizičkog zdravlja, a u zdravoj ravnoteži muškog i ženskog principa mogli bismo imati i profit i kvalitetan život koji ne veliča hijerarhijsku potrebu koja podržava klasno društvo i diktature.

Dok žene ne osvijeste duboko ukorijenjene obrasce mišljenja i ponašanja i ne počnu ih se oslobađati proći će još mnoge generacije koje će živjeti u neskladu i nerazumijevanju jer nikakve se promjene neće dogoditi ako ćemo se samo nastaviti prilagođavati.

A kako ih otkriti ako su tako duboko ukorijenjena da vjerujemo da su ta uvjerenja naša istina koju ne možemo promijeniti?

Obrasci mišljenja i ponašanja ili naša uvjerenja su kao temelj našeg bića. U taj smo temelj odrastajući, od prvog našeg dana, počeli upijati sve što se oko nas događa: Kako se odgovaralo na naše potrebe u periodu kada smo mogli komunicirati jedino pogledom i plačem zamotani kao štruca? Što je bilo nagrađivano pažnjom, a što kažnjavano i jesmo li uopće dobivali pažnju, njegu, dodir i ljubav ili smo doživjeli ignoriranje, vrijeđanje i batine koje su nas učili da trpimo bez pokušaja da se obranimo pa smo odgojeni kao žrtve ili buntovnici ili smo možda naučili da nema nikakvih posljedica po nas ako mlatimo sve oko sebe, da ne postoje nikakve granice u našem ponašanju, da nema nikakvih posljedica za ugrožavajuće ponašanje niti se od nas traži da preuzmemo bilo kakvu odgovornost za svoje postupke? Kako su se ljudi oko nas odnosili jedni prema drugima, što im se osjećalo u glasu mimo sadržaja, što su govorili, što su činili, jesu li govorili jedno, a činili drugo? Je li u sredini u kojoj smo odrasli postojao dvostruki standard (u odnosu na žene i muškarce)? Jesmo li odrasli u sredini okruženi ljubavlju, pažnjom, podrškom i poticajem ili vrijeđanjem, kritikom, podcjenjivanjem, krivnjom i sramom? Kako smo doživjeli sebe u odgojno-obrazovnom sustavu, u zdravstvenom sustavu, na poslu, kroz primjenu zakona, kroz religiju, kroz odnose i političke odluke?

Sve to, htjeli mi ili ne, upisano je u naše temelje, a temelji su poprilično udaljeni od "krova" našeg bića (objektivnog i racionalnog razmišljanja). Svaka je godina našeg života jedan kat koji smo projektirali, izgradili, dizajnirali i uredili prema našim obrascima mišljenja i ponašanja s uvjerenjem da su naši temelji čvrsti, sigurni i da održavaju našu stabilnost i nemamo razloga sumnjati u to, a kada bi išta zaprijetilo da takne naše temelje, mi bismo osjetili gotovo egzistencijalni strah od urušavanja jer oni su jedina istini o nama i našem pogledu na svijet.

Koliko hrabrosti treba osobi da razruši svoje temelje, razruši svaki kat i počne graditi ispočetka – od temelja do najsitnijeg detalja, ali sada kroz svoju autonomiju, istražujući svoju etiku i estetiku, otpuštajući stare obrasce i gradeći se kroz objektivnu stvarnost lišeni prisila nastalih odgojem?

Ako uzmemo u obzir da su obrasci mišljenja i ponašanja društva prema ženama marljivo prenošeni tisućama godina, iz generacije u generaciju, onda nam je jasno da se neće promijeniti preko noći niti u dvije, tri generacije, a jedini način da se to ubrza je da žene započnu proces oslobađanja od duboko ukorijenjenih uvjerenja koji svoj korijen imaju u neravnopravnim povijesnim zakonima. Čak i kada su neki zakoni ukinuti, egzistencijalni strah i strah od kazne je ostao i prenosio se kao uvjerenje.

Zašto pristojno i prešutno toleriramo mansplaining?

Zašto trpimo neprimjerena ponašanja u poslovnom okruženju?

Žena = majka?

Žena = slabiji spol?

Žena = ona koji drži nekakve kuteve ili stupove po kući?

Ženama je sex manje važan?

Žena mora biti čedna?

Što je nepoželjno ponašanje žena?

Kakva bi trebala biti?

Kako bi trebala izgledati?

Kako bi se trebala ponašati?

Kako bi se trebala ponašati u poslovnom svijetu?

Ambiciozna karijeristica – uvreda ili kompliment?

Žene i politika – dobar početak za neki vic?

Sve su to uvjerenja koja su nekada bila zakoni i društvene norme nametnute ženama.

Ono što je povijest pokazala kao korak naprijed prema ravnopravnosti jest činjenica da kada su se žene počele oslobađati obrazaca mišljenja i ponašanja koje ih čine neravnopravnim i bespravnim sudionicama života, tek tada su se počeli mijenjati zakoni, neki dvostruki standardi postavljeni u društvu kao opće prihvaćena "istina", odnosi i ravnoteža društva.

Možemo li društvo učiniti još kvalitetnijim kako bi buduće generacije živjele u razumijevanju i prihvaćanju različitosti i sličnosti u stvarnoj ravnopravnosti ovisi o tome hoće li žene početi mijenjati politiku koja diktira zakone, društvo i kvalitetu života.