"Ženska glavo!" - kaže žena ženi

XX AŽURIRANJE

"Uvjerenja se nisu održala samo kod muškaraca, nego i kod žena koje su ih prenosile iz generaciju u generaciju jer je prihvaćanje nametnutih zakona i pravila ponašanja značilo doslovno sačuvati živu (žensku) glavu. Čak i kad se društvo promijenilo, u smislu kazni, ostao je egzistencijalni strah koji se prenosio kao uvjerenja."  

Na jednom od onih raskršća gdje nisi siguran tko od kuda dolazi i u koji semafor gledati, žena u srednjim godinama krene samouvjereno preko zebre po debelom crvenom za pješake psujući aute koji skreću i u zadnji tren koče pred njom uzvraćajući joj psovke, dok nekolicina nas s druge strane zebre, koji čekamo zeleno, reagira svatko na svoj način: muškarac u zrelijim godinama negodujući kima glavom uz onaj "tctctctc" zvuk, drugi muškarac u svojim tridesetima promatra kao da se sprema uskočiti ako je netko zalijepi za šoferšajbu, majka s djetetom vrlo glasno komentira: "Koja glupača!", dijete nateže majku prema izlogu, ja - sjetim se da sam tako neki dan zamišljena na istom ovom raskršću krenula na zeleno, ali za automobile i sva sreća na vrijeme shvatila zabunu. U međuvremenu žena u srednjim godinama neozlijeđena, ali iziritirana, pređe cestu i suoči se sa svim tim pogledima i osudama i drekne na nas: "Šta blejite!" Majka s djetetom ponovi joj da je glupača, muškarac u zrelim godinama vrlo ju oštro pogleda i još jednom zanjiše glavom, muškarac u tridesetima prezrivo se podsmjehne i okrene glavu od nje, a ja, u želji da ublažim ovu napetost, pristojno kažem: "Gospođo, krenuli ste na crveno". Na to se žena u srednjim godinama obruši na mene s izjavom: "Zeleno je, ženska glavo!" pokazujući na semafor za automobile i odmaršira dalje dok je to "ženska glavo" odzvanjalo u mojoj svijesti još bar dvije ulice dalje, ali se zadržalo vividno u sjećanju oko tridesetak godina nakon ovog događaja. Puno puta sam prepričavala taj događaj koristeći ga kao primjer za uvjerenja: prije tridesetak godina malo tko je uopće obratio pažnju na to "ženska glavo", nekima je bilo smiješno, nekima je bila i ostala "glupača", neki nisu razumijeli u čemu je poanta s ovom pričom; prije dvadesetak godina više ljudi primjećuje to "ženska glavo" kao toksično uvjerenje, ali dobar dio koristi ovu priču za kreiranje viceva punih stereotipa; prije desetak godina velikoj večini jasno je da se radi o toksičnom uvjerenju, a danas... danas sam to ponovo čula, u prolazu. Mlađa ženska osoba kaže svojoj prijateljici: "Alo, ženska glavo, jesi ti normalna? Pa nije ti o glavu da se..." i tu ja skrenem u park za svojim pesom, a rečenica ode dalje s njima.

S kojim uvjerenjima su ove dvije žene različitih generacija, u različitom vremensku periodu rasle i odakle im pojam "ženska glavo" koji upućuju drugoj ženi? Koliko puta su to čule tijekom svog odrastanja i od koga su to čule i upile doživljaj sebe i drugih žena kroz frazu koja sadrži oko 4000 godina sustavne supresije žena ugrađenih u te dvije riječi: ženska glavo!

A ne znam je li vam zapala za oko reakcija majke na raskršću? Oštrija od svih nas, inzistirala je u nazivu "Glupača".

Danas, kad je znanost toliko napredna da snima i promatra promjene u mozgu u realnom vremenu, danas kada nema nikakvih znanstvenih dokaza o muškoj ili ženskoj superiornosti ili inferiornosti već jednostavno o različitosti i sličnosti, danas kada bi se mogli međusobno razumijeti i poštovati više nego ikada, ljudi se čvrsto drže uvjerenja prenošenih tko zna koliko generacija unatrag.

Od kada je Sargon Akadski, otprilike 2350. g. pr. Kr., počeo asimilirati Sumerane pa sve do kraja II Svjetskog rata (negdje nešto prije, negdje nešto kasnije, a negdje još uvijek) traje mučno dug period zabrane obrazovanja ženama, oduzimanje prava na ekonomsku i financijsku slobodu, na slobodu odluke o vlastitom tijelu, na sudjelovanje u javnom životu i pravo glasa, nametanje ideje što je žena, kako se mora ponašati, kako mora izgledati, kada smije, a kada ne smije govoriti, kako se smije smijati, kada se mora udati, rađati pa čak i kada mora, a kada ne smije imati seksualne odnose u braku, što svakako nije njen izbor, jer žena se u tom više tisućljetnom periodu smatra imovinom.

Na to sve dodajmo kazne koje su slijedile ako se žena ne bi ponašala u skladu s onim što joj se nametalo kroz zakone, a ponekad je bilo dovoljno i samo biti žena pa smo mogle biti silovane kao kazna suprugu jer je silovao nečiju tuđu ženu; ciglom bi nam se razbili zubi ako smo govorile kad se smatralo da moramo šutiti, što je bilo i uklesano u zakonik kao i rezanje ušiju ako nismo koristile veo po zadanom propisu; palilo nas se na lomačama i podvrgavalo mučenjima kako bi priznale da smo vještice jer smo bile udovice s imanjem na koje je crkva bacila oko ili jer smo se zamjerile nekome, utapalo bi nas se u mulju ili rijeci jer ako to preživimo, zanimljiv paradoks, onda nismo vještice, a vještice smo bile jer smo navodno "slabe" po svojoj prirodi pa će nas onaj rogati smotati u sekundi jer, još jedan paradoks, mi nemamo kapaciteta za prepoznati dobro od zla za razliku od onih čije društvo počiva na ratovima, dvostrukim standardima, podčinjavanju, zlostavljanju, silovanju, agresiji i vječnom porivu dokazivanja; podvrgavalo nas se prisilnoj histerektomiji jer smo bile slobodne u izražavanju i pokazivanju emocija i vlastitog mišljenja, zatvaralo nas se u sanatorije kako bi se suprug mogao oženiti drugom ženom koja mu više odgovara ili zato što smo pokazale promjene u ponašanju potpuno normalne za rollercoaster naših hormona, liječnik nam je mogao uskratiti informaciju (a time i liječenje) da nas je suprug zarazio sifilisom koji je pokupio u nekom od svojih izleta u bordele u kojima su žene radile ili protiv svoje volje jer ih se prodalo ili svojom voljom jer je to bio jedini način da prežive i... spisak je poprilično dug.

U toj više tisućljetnoj supresiji žena, generacijama se prenose sukladna uvjerenja.

Samo par generacija unatrag, devetnaesto stoljeće, vrijeme je koje, na sve spomenuto, donosi dodatno opasno "znanstveno" otkriće: muški je mozak veći od ženskog pa su prema tome ženske intelektualne sposobnosti manje. 

 Herbert Spencer, filozof i jedan od utemeljitelja sociologije, čovjek koji se zalagao za ravnopravnost građana, čije su liberalističke ideje razvijale ideju demokracije u smislu jednake slobode za sve ljude (to je ono što ćemo pronaći o njemu kao njegovu ostavštinu) istovremeno se ističe podrškom svojim suvremenicama koji smatraju da društvo treba upozoriti na veliku štetnost prenaprezanja mozgova mladih žena. Ono što nećemo naći ili učiti u osnovnim informacijama i činjenicama o Herbertu Spenceru je njegova izjava da "prenaprezanje mozga stvara djevojke ravne kao daska, stoga one koje prežive velik pritisak školovanja nikad neće moći roditi pravilno razvijeno dijete". Ne možemo se ne zapitati kako jedan tako veliki i učeni um može uopće doći na ovakvu ideju i ispaliti nešto ovako blesavo - osim ako ne uzmemo u obzir uvjerenja. 

Misao da su žene umno i tjelesno slabije ostaje u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća kao opravdanje da se ženama i dalje uskraćuju građanska i zakonska prava, a obrazovanje žena smatra se štetno po zdravlje žene te se ne potiče, ali ne zbog dobrobiti žene same, nego zbog mogućnosti da zbog vlastitog obrazovanje ne rodi zdravog nasljednika. 

Tisućljećima muškarci nemaju ravnopravne suputnice u svojim životima, velika većina nije nikad upoznala ženu koja može s njima ravnopravno sudjelovati u društvenim, pravnim, političkim i ekonomskim raspravama ili zanimljivim svakodnevnim razgovorima, osim možda tu i tamo koju obrazovanu i slobodnu ženu koja je prisiljena nositi naziv kurtizane; susreću se sa ženama koje svako malo zveknu u nesvijest jer ne mogu disati u sadističkim korzetima koji im deformiraju prsni koš i unutarnje organe i ne mogu se slobodno kretati u odjeći koja im je propisana ako žele ostati prihvaćene u društvu; susreću se sa ženama koje se srame vlastitog tijela i seksualnosti jer ih se uči da se tako moraju osjećati; muškarci svuda oko sebe susreću žene koje se ne usude govoriti, ne mogu pratiti njihove interese jer nemaju pravo na jednako obrazovanje, tijela su im slaba jer im je kretanje ograničeno, boje se za svoju egzistenciju jer nemaju pravo na ekonomsku slobodu pa čine sve da se zaštite – uglavnom šute, pokorno slušaju i slijede iz straha za vlastiti život. 

I kada je to realnost s kojom se susrećete, a preuzeli ste i uvjerenja svojih predaka koji su ženama nametnuli neravnopravne zakone i život po dvostrukom standardu, kako da muškarci tog vremena uopće dožive žene kao sebi ravnopravne kada su im ukinuli svaku mogućnost da dokažu suprotno?

I tu se povijest po ovom pitanju vrti u krug jer jedno je promijeniti zakone, a drugo je promijeniti uvjerenja koja su, kao neosvojiva tvrđava, ostala  zabarikadirana u samo jednoj ili dvije generacije iza nas. Ljudi su ih danas spremniji mijenjati jer smo osvješteniji, obrazovaniji i slobodniji, a to znači da budućim generacijama možemo ostaviti manje tereta neravnopravne prošlosti i kvalitetniju budućnost ljudskih bića. 

Uvjerenja se nisu održala samo kod muškaraca, nego i kod žena koje su ih prenosile iz generaciju u generaciju jer je prihvaćanje nametnutih zakona i pravila ponašanja značilo doslovno sačuvati živu (žensku) glavu. Čak i kad se društvo promijenilo, u smislu kazni, ostao je egzistencijalni strah koji se prenosio kao uvjerenja. 

Moja je baka (vrlo progresivna žena rođena početkom dvadesetog stoljeća, u svojoj devedeset i šestoj zaokružila "Protiv" onog Markićkinog diskriminacijskog ataka) osjećala silnu neugodu kada bi moj suprug prišao sudoperu, taj dio njenog odgoja nikada nije nestao, gledala ga je s udivljenjem, ali i sa snažnim osjećajem srama dok on pere suđe, a ona sjedi. 

Moj je otac učinio sve kako bi me odgojio kao "snažnu osobu", čitaj "muškarca" – osim po pitanju seksualnosti koju bi mi, vjerujem, ukinuo da je mogao, izuzev iznimne prilike kako bih izrodila unuka koji će sačuvati lozu bez obzira na to što i žene prenose gene, no prezime je silno bitno iz nekog razloga sakrivenog u uvjerenjima iz tko zna kojeg vremena. Biti žena bilo je manje vrijedno od biti muškarac po njegovim uvjerenjima. Vremenom sam se počela osjećati loše kad god bih pokazala neku reakciju ili dala neku izjavu koja je bila prepoznatljivo ženska.

Moja je majka imala vrlo jasne odgojne ideje kako me pretvoriti u damu koja istovremeno mora znati šivati, štrikati, držati kuću čistu kao apoteku i odijevati se u najviše dvije boje, po mogućnosti pastelne, sa što više mašnica i volančića uz obaveznu urednu frizuru i manikirane nokte. Vremenom sam postala darkerica, počela gristi nokte i odlučno odbijala primiti iglu i konac u ruke s dodatnim prezirom prema većini kućanskih poslova.

Ni jedan ni drugi nisu baš uspjeli do kraja, ali su ostavili gomilu uvjerenja koja su kočila moju autonomiju, razvoj svih mojih potencijala i ozbiljno narušila samopoštovanje i samopouzdanje. 

Pa se pitam jesu li sličan odgoj imale i ove dvije žene koje s lakoćom izgovaraju "ženska glavo"?Srame li se negdje u svom biću toga što su žene? Smatraju li da je biti muškarac superiornije od biti žena? Vjeruju li da su one superiornije ukoliko vrijeđaju žene jednakim uvjerenjem i izjavom kojom su se žene toliki niz godina vrijeđale? Pitam se to jer ja sam preveliki broj godina provela prezirući sve što je bilo povezano s izrazitom ženstvenošću ili ono što se smatralo izrazitom ženskom osobinom ili čak "slabošću". 

I u tom raskoraku između prihvaćanja sebe kao žene i sramljenja svoje ženske prirode, u ranoj mladosti počela sam se susretati na dnevnoj bazi barem s nekim vidom seksualnog uznemiravanja: od onih, kao, slučajnih, nepoželjnih dodira u tramvaju pa čak i do neskrivenih; od verbalnih i fizičkih napada na ulici čim se malo smrači, a ponekad čak ni mrak nije bio bitan, niti činjenica da sam u prvom napadu na moje tijelo imala samo dvanaest godina; od jedva ljudski artikuliranih zvukova uz dobacivanje rečenice "šta bi ti radio" i sličnih formi; od tapšanja po gluteus maximusu na razgovoru za posao dok mi pokazuje fotokopirku, a trudna mu žena sjedi u susjednoj prostoriji; od nekulturnog pa sve do agresivnog vrijeđanja jer ne želim popiti piće s njim kad je on mene, sretnicu, odabrao u naguranom Đuri ili Saloonu ili Lapu ili Kulušiću; od trpljenja "komplimenata" koji su odavno prešli granicu ukusa, a ja bih ih morala prihvati jer to je "samo kompliment"; od neugode jer je pristojnost i ljubaznost protumačio kao "zeleno svjetlo" za puno više, od neugode jer se suzdržavam od pristojnosti i ljubaznosti da me krivo ne protumači pa sam onda "hladna kučka, a on je samo htio biti ljubazan"; od etikete kurve jer sam ga ostavila nakon tjedan dana (nismo kliknuli ni u kom pogledu), a za dva tjedna već imam drugoga, od etikete frigidne kokice, a možda i "lezbače", jer eto baš mi se nije dalo natezati se s njim u parku nakon par pića u Đuri; od "dobronamjernih savjeta" da se malo ženstvenije odijevam, šminkam i pustim kosu jer sam zgodnička pa šteta što sam darkerica i šišam se na skoro ćelavo... baš naviru sjećanja i ima ih za bar još dvije strane, a tek sam na početku dvadesetih. Uz sve to nisam se čak ni dotakla mansplaininga i ostalih ponižavajućih iskustava seksističke prirode. 

Da me se krivo ne shvati, u tom periodu među mojim najbližim i najdražim prijateljima su dečki s kojima sam odrasla i do danas ostala u čvrstom prijateljstvu, nova kvalitetna poznanstva koja me tada zbunjuju jer ruše sve muško-ženske stereotipe i susret s mojim, tada budućim, suprugom iako sam bila čvrsto uvjerena da se nikada neću udavati. 

No zbog kuršlusa u glavi izazvanog odgojem i iskustvima - jer što god napraviš ili nisi dovoljno ili si previše ili si premalo ili si kriva ili si objekt – ja počinjem prezirati one ultra ženstvene žene, one koje i kad kupuju kruh čine to s velikom dozom zavodništva, one koje se hihoću pa izgledaju kao ne baš inteligentne, one koje nisu ambiciozne, one koje progovore prije nego što su razmislile, one koje dozvoljavaju da ih se zlostavlja, one koje pričaju o temama tipa "što će danas kuhati, gdje je nešto na sniženju, koja je šminka kvalitetnija i koji grudnjak lijepo ističe, a ne steže". 

Nikakve razlike u tom periodu između mene i one dvije žene koje izgovaraju "ženska glavo", samo što sam ja bila uvjerena da je moje razmišljanje na dobrom tragu feminizma jer snažna i emancipirana žena, po mojim tadašnji uvjerenjima, zasigurno mora sličiti muškarcu, a ove "druge" samo podržavaju stereotipe i potiču muškarce da se ponašaju kao napaljeni neandertalci kojima je civilizacija još potpuno nepoznat pojam, a nagon stavljaju ispred svakog umnog napora. 

A onda je život donio zanimljivu edukaciju i po prvi put se susrećem s pojmom "obrasci mišljenja i ponašanja" i kreće višegodišnje čačkanje po svakoj stanici mog bića u kojem je upisano neko uvjerenje, stres, nesigurnost, progutana i neizgovorena emocija, frustracija, trauma, zabrana, naredba i na kraju neizbježno suočavanje sa ženom u sebi koju sam toliko puta izvrijeđala, negirala, zanijekala, posramila i tjerala da se prilagođava svijetu u kojem žene nikako da dobiju priliku da ga i same oblikuju u podjednakoj mjeri u kojoj su muškarci oblikovali isti tijekom tisućljeća. 

Danas odjekuje snažno to "ženska glavo" i iskreno sam začuđena da je taj izraz "iz naftalina" upotrijebila vrlo mlada žena. Voljela bih da mi se pruži prilika razgovarati s njom, možda ju inspiriram da ažurira svoja uvjerenja. 

To "ženska glavo" od žene ženi nije usamljeno, možda nije tako ekstremno izgovoreno, ali je prepoznatljivo kada žena negira sebe, omalovažava drugu ženu, sabotira drugu ženu, sabotira sebe, prilagođava sebe muškarcima i muškom principu i dok je tako uvjerenja će se i dalje prenositi generacijama sve dok ih upravo žene ne promijene, a tek tada možemo početi stvarati društvo u kojem ćemo početi cijeniti svoje različitosti i sličnosti, prihvaćati ih bez osude i prilagođavanja, prestati se uspoređivati i početi kreirati zdrave odnose i zdravo društvo. 

A nije da nas nema, i s jedne i s druge strane, koji smo spremni za korak dalje. 

Naša grupa samorazvoja "XX Ažuriranje" uskoro kreće, dobrodošle su sve žene koje žele istražiti svoja uvjerenja kojih su svjesne ili ih nisu svjesne, ali osjećaju da ih nešto koči da razviju sve svoje potencijale ili koje žele pomoći drugim ženama svojim iskustvima ili koje žele doznati nešto više o tome što je sve napredna znanost dokazala o našim predivnim razlikama i kako bi to moglo unaprijediti našu komunikaciju, odnose i poslovna dostignuća ili što bismo trebale znati o neurohormonalnim ulogama u našem tijelu i životnim fazama kroz koje prolazimo, a nitko nam to nije rekao iako je krucijalno za naše zdravlje. 

Dotaknut ćemo se i zanimljivosti iz povijesti i svih onih zadivljujućih žena koje nisu uvrštene u "službenu" povijest nego u neku vrstu "podpovijesti" koju možemo otkriti tek napornim i marljivim istraživanjem, pod uvjetom da znamo što tražimo, o onim hrabrim ženama koje su uspjele, usprkos svemu, ostaviti svoj trag kao dokaz da smo postojale i umom i kreacijom i inovacijom u vremenima koja su nas svodila na imovinu vrijednu isključivo zbog mogućnosti da donesemo miraz i izrodimo muške potomke kako bi se nasljedstvo moglo prenijeti na njih. 

Usput jel' itko učio u školi išta o ženi koja se zvala Enheduanna? 

Sastavila je 42 himne i tri samostalne pjesme, a jedva je poznato da je bila prva pjesnikinja na svijetu, ne prva među ženama nego među ljudima, koja je iza sebe ostavila prvi potpisani literarni rad uključujući u njega elemente iz svog privatnog života ponosno u pjesmi ponavljajući rečenicu "Ja sam Enheduanna...".